. . : Bijeljina Team : . .

Majstori Mraka Jusuf Trbić

PISMO HAFIZA ABDULAHA IZ BIJELJINE HUSEIN-EFENDIJI UžIčANINU U ADAPAZAR, 1889. GODINE

Evo, ima podugo vremena kako se kanim da ti tražene habere iz ovoga našega vilajeta pošaljem, a sve se smišljam kako ću ti reći ono što mi je na srcu. Kad se rastasmo na tvome pragu, i kad ti zahvalih na velikome tvome dostluku i pažnji neopisivoj kojom si me, ko najmilijega musafira obasuo, ko da mi je tehre golemo sa pleća panulo. Govorio si mi da mogu kod tebe ostati vascijeli život, ako želim, da zovnem sve svoje, i rodjene i dalje, da i oni dodju da ostave ono tamo i tako se kutarišu tegoba za svagda, al ja sam samo na svoj toprak mislio i samo za njim čeznuo. Sretali smo tamo silni naš dunjaluk, na svim stazama i bogazama, i kod sviju vidjoh istu tu moju čežnju, al skrivenu, i istu žal s kojim vi ne merete da se dovranišete.
U tvom sam dosluku bio ko u dženetskoj bašči, ni tičijeg mlijeka nije mi zafalilo, ni lijepe riječi, ni sabura tvoga, valahi-bilahi, ni hodati na ovim svojijem nogama nisam morao, toliko me nosila tvoja dobrota i poštovanje svako. I vidjoh ljepota svakojakih, i naroda našega koji je od jada izbjegao, pa se pod novijem suncem ogrijao. Adapazar, Dušće, Eskišeher i ona druga mjesta, ko da su iz naše Bijeljine presadjena, tolko u njima naših insana ima,

i svi su željni bili našega muhabeta, i svi me primiše ko da sam im rod najrodjeniji. Da sam njihove suze kupio, da sam ih kupio navlaš i napreskok, Drinu bih našu napunio. Da sam im mrak iz očiju vadio, od svakoga po maličuk, nakupio bih mraka da mi traje kolko god još da poživim. Da sam im uzdahe mjerio, izmjeriti ne bih umio, da sam im dert gledo, da sam im stugu prifaćo, da sam njihov jad pridržavo, vratiti se sam sebi ne bih mogo, i nikaki me hećim i nikaki iladž oporavio ne bi. No sam ušutio, jer i ja sam ti hasta došo, i ja sam ti pun tegobe došo, i ja sam htio zaviriti malo u taj vaš novi vilajet, pa ako berićeta ima u njemu, da reknem to našijem ljudima kojima je belaj do grla došo. Ušutio sam kad sam vidio kako halaša duše vaše prekriva, gore no naše, pa se postidjeh. I jemin sebi dadoh da ti ni o čemu hrdjavom progovoriti neću, no ću na tvoj zahmet i pažnju tvoju radošću otpovrgnuti, makar mi do radosti i ne bilo.

A prošlo je bukadar dana od kako iz naše lijepe Bijeljine odoste, jer onu tmicu i onaj tudjinski sindžir odbaciste i na put se nepoznati zaputiste. I ti mi reče : ako ti je edžel stigo, ako ti je dragi Alah opomenu poslo, ako te azraili išćeruju iz tvojega života, ti ode, makar sve tvoje ovdje ostalo. Sjedili smo pod onom mojom lipom onu noć kad se tvoji za put spremaše. Mirisalo je lišće, miriso je vjetar, duša je tvoja mirisala, i mi presjedismo dok noć blijeda nije postala, a da šaku riječi rahat ne potrošismo. Samo su nam misli tavrljale po onijem našim prošlim životima, nekoć tako sjanijem, a sad poharanim, i ni jednu riječ omraze na dušmane naše ne rekosmo.

U eglenu mučnom i kaharli provedosmo one dane u našoj Bijeljini, dok se ti ne dovranisa i za put se dugi ne spremi. Krenu za tobom narod proćeran iz Užica i Biograda, iz šapca i Sokola, iz Loznice i Lješnice, iz Lipničkog šora, odsvakud, krenu da pobjegne od pepela duše svoje, pa il novi sabah da im svane, il ćefine da navuku sami na sebe i oči zanavijek zatvore. Krenu s vama i sav vaš dert i jad pregolem, krenuše i jetimi i ihtijari, hotimice, svi djuture spustiše ruke niza se i u tudjinu se baciše ko u kaku provaliju. A mi ostasmo, da muku svoju prebiremo po prstima, da gledamo kako nam ove nove dahije, ova tudjinska vlast, kosti prebire, kako u mrak živote naše zavija, ćitabe naše uništava, mezare preorava, džamije naše u prah pretvara, naše duše čereči, i sve nas poprijeko gleda, ko da nam nove muke izmišlja. Okrenu se vrijeme naopačke, fukara ispliva, sve go ćirpo, hairsuz i drzman, glavozija i haramija, sve nekaki lendohani i gologuzije, sevkonje i zvizgonje, sve saroši i muhafici, sve se to osili, pa stade svoj red nama zavoditi, pa stade mjeriti šta je pravo a šta krivo, pa stade nama govoriti da nas nikad i nije bilo, i bolje za nas da nas i docnije ne bude. Nema našeg čojka koji bihursuz nije bio od njih, pa svi ko mameni hodamo i sve se presabiremo : jel nam bolje pomrijeti polagahno, il namah, da nas nikako i ne bude.

Pa sam mislio, moj Husein-efendija, ahbabu moj i prijatelju, kako si mi piso da se pazimo, da se u pamet vrnemo, da pogledamo oko sebe, da se sami sa sobom susretnemo, da nas ne stigne mrak iz očiju onih istih koji i vama dohakaše, onih koje braćom svojom zvaste i s njima sofru dijeliste. I da to činimo što prije, da nam ne bude podockan, ko vama. I da pamtimo i pišemo, da znaju i oni, što će na ovaj dunjaluk tek stići, kako je bilo i šta je bilo, da ne moraju i oni ograjisati ko mi, da ne moraju pitati druge i kroz svoje rodjene živote tumarati dok na svjetlo ne izidju. I mislio sam sve to da ti reknem, kad ko dost tvoj dodjoh tvome domu. Al kad vidjoh da vi još niste sami sa sobom, da patite i čeznete za onijem što je nama do grla doplivalo, onda rastabirih šta je šta. I sve mi se pred očima otvori, ko magla debela da se razidje, i dragi Alah mi snagu dade i dade krv srcu mome. Pa se veseo i lagahan, ko perka, zaputih nazad, u ovaj naš kal, u ovu našu muku, pod ovo naše sunce, da reknem svojima, koji habere iz tvoga dunjaluka čekaju. Da im reknem da išću od nas svi naši prošli i svi oni što će tek nastati, da išću i nebo i zemlja, da išću svi naši sa sve četiri strane svijeta, da ostanemo, da se u kamen pretvorimo, da čuvamo što je naše, da pamtimo, da sačuvamo za njih ono što nam je dato. Bosna naša, Bijeljina naša, to je malehna sehara u kojoj duša naroda našega spava, to je naša krv živa, to u nama niče, u nama ustaje i u nama liježe, to je ono što niko pogubiti ne mere, kolku god silu da ima, to je ono što će u nama živjeti i kad mi na ahiret odemo.

I ne brini ništa, dragi moj Husein-efendija, mi ostajemo ovdje, pa kako god da nam bude, mi ostajemo i s nama ostajete i vi, i svi što su bili i što će biti, svi ko jedan, ko jedna nevidljiva ordija koju niko pobijediti ne mere. I reci našima, ko god te bude pito, da je Bijeljina tamo dje je vazda bila, u nama i sa nama, i dok je nas, biće i nje, makar da je ko trunka. Mi ostajemo i za nas i za vas, i nek nas mirijadu belaja još potrefi, nek se nebo prevrne naopako, neka zemlja proključa, nek se svako zlo podigne, mi ostajemo, jer to je nama sudjeno, to je nama namijenjeno, to je nama zadatak od kojega prečeg nema, to je bajrak kojeg ćemo dići kad nam svima kijametski dan dodje i kad se u dragog Alaha zagledamo.

A svako dobro i svako zlo koje nas stiže, sve je to Alah dželešanuhu odredio, i samo on zna šta nam daje, a šta oduzima.

Više informacija dolazi uskoro
E-mail

Slika dana

Bijeljina Radio

:: Uskoro u prodaji ::

.: Izbori 2010 :.

~.~.~.~

Majstori Mraka Jusuf Trbić

PISMO HAFIZA ABDULAHA IZ BIJELJINE HUSEIN-EFENDIJI UžIčANINU U ADAPAZAR, 1889. GODINE

A svako dobro i svako zlo koje nas stiže, sve je to Alah dželešanuhu odredio, i samo on zna šta nam daje, a šta oduzima.

Prognoza

Friške slike

:: Log in ::

Ankete

Najtraženije riječi